Bez trećega, Milan Begović

Objavio hrast No Comments

DOWNLOAD (verzija uključeno: 1)

Ranch Pia

 

Bilješke o piscu:

Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu. On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom. Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

 

Bez trećega

 

Vrsta djela:

Drama

Mjesto radnje:

Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Vrijeme radnje:

Krajem veljače 1926. godine

Tema:

Psihološka razmatranja na ljubomoru

Problematika koja se obrađuje u djelu:

  • Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima
  • Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja
  • Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
  • Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
  • Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure (Bez trećega – u agoniji)
  • Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
  • Intimne uspomene
  • Dramaturška funkcija sjećanja
  • Dramaturška funkcija šutnje
  • Psihološka razmatranja

Struktura djela:

Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta. Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.

Inspiracija iz sličnog djela:

U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom, kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

Kratka bilješka o djelu:

Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj ljubomori zasnovanoj na indicijama. Ponašanje Gige po svojim reakcijama
podsjeća na Lauru.

Sadržaj:

I Čin
Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka. Dolazi Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» – prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku. A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»
«Kakove su to šale?» – pita Giga.
Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.
Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»
Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»
Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije,
nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »
I svađa se nastavlja!
Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»
«U paklu!» – odgovori on – «Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »
«Ti kada dođeš!» – odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»
«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II Čin
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »
«Isto kao i ja!» – reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» – i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»
No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» – i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto
promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj
sumnjičavosti. Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» – zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»
«Samo budi sretan, dragi» – odgovori Giga – «Hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» – reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio.»
Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» – govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»
«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» – reče Giga.
Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»
Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »
«Lažeš! Lažeš!» – vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»
«Jer mi se gadiš!» – bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «
«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»
međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku. «Ubila sam svoga muža!»

Analiza likova:

Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini on je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama.

Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije
koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijavi se