Bijeli očnjak, Jack London

Objavio hrast No Comments

 

Ranch Pia

Skinite lektire.eu na Vaš ANDROID i pregledavajte lektire u offline izdanjua

Bilješke o piscu:

Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko-japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: “Morski vuk”, poluautobiografski roman “Martin Eden”, “Zov divljine”, “Bijeli očnjak”, “Mjesečeva dolina”, “Ljudi s dna”, “Željezna peta” (vizija fašističke opasnosti u Americi), “Vukov sin” i dr.
U romanu “Zov divljine” svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Bijeli očnjak

KRATKI SADRŽAJ:
U centru žestoke zime i mećave su dva čovjeka: Henri i Bil. Oni sa 7 pasa u kovčegu prevoze trećeg čovjeka. Mrtav čovjek kojeg je divljina i hladnoća savladala i satrla tako da se više nikad ne bori i ne pokrene. Ova dva čovjeka su danima putovali. Psi su im vukli ogromne sanke zajedno s kovčegom. Preko noći bi odmarali i odlazili na spavanje. Gotovo svaku noć bi ostali bez jedno ili dva psa. To im je teško padalo jer je snaga koja vuče sanke bila sve slabija i slabija. Jedne večeri iskrnu neka životinja slična psu. Bila je to vučica. Međutim, to nije bila obična vučica. To je bila ženka psa koja se odala vukovima. Postala je njihova vrsta i odala se životu divljine i preživljavanja. Ona je svake večeri mamila pse a na drugoj strani ih je čekao čopor vukova. Oni bi izjeli mamac koji bi „vučica“ dovukla do njih. Bilo je proljeće i vrijeme vučje ljubavi, važnije od bilo čega drugog za jednog vuka. Važnije čak i od samog komada mesa koji je u divljini prijeko potreban. Nekoliko mjeseci kasnije ista vučica okoti jednog vučića. Imao je bijele očnjake te sivo-crno krzno. Učio se svijetu divljine i ubrzo poče da sam lovi manje lovine. U obližnjem kampu indijanaca, Indijanci mu uhvatiše majku te zavezaše. Mladi vučić je izašao sljedeće jutro iz jazbine. Otišao je na obližnji izvor kako bi se napio vode. Međutim, tu je bio taj kobni kamp. Prišao je. Vidio je pet sjena. Prilazi mu jedan čovjek. Vučić se nakostriješi te kad je ovaj potpuno prišao vučić ga ujede. Vučiću priđe jedan poglavar, Sivi Dabar. Rekao je kad mu je pogledao čeljust :“Gle, bijeli očnjaci.“ Ubrzo ga prozvaše po tome. Nekoliko dana, sve je više hrane dobijao od ljudi. Morao je tu ostati. Nije mogao ići u divljinu iako su mu majku davno otpustili. Tu je ostao nekoliko mjeseci. Slijedilo je proljeće i vrijeme za lovine. Indijanci su lovili i jednom prilikom usmrtiše jednom omanjeg risa. Bijeli Očnjak je to nijemo posmatrao. On nije navikao da laje. On bi plijen ugrizao bez lajanja. Uslijedilo je dugo putovanje. Kamp se preseli u Sijeru Vistu. Tu je Ljepota Smit ugledao Bijelog Očnjaka. Ljepota Smit je bio sušta suprotnost lijepom čovjeku. Smit ga odluči otkupiti od Sivog Dabra. Otkupio ga je za nekoliko boca alkohola jer je Sivi Dabar veoma volio piće. Sljedeće večeri Ljepota Smit priđe Bijelom Očnjaku. Očnjak se nakostriješi ali ovaj najzad nabac uže te prihvati sebi. Kako je Bijeli Očnjak često vukao teret vremenom je ojačao. Postao je snažan. Jednog dana se borio s risom. Poslije borbe sa risom Bijeli Očnjak više nije želio borbe. U kraj dođe neki kockar po imenu Tim Kinan. Imao je buldoga veoma jakog. Pozva Ljepotu Smita na duel pasa. Bijeli Očnjak nakon mukotrpne borbe obori buldoga na zemlju. Buldog se zvao Čeroki. Jedan drugi čovjek po imenu Vidon Skot, koji je sa strane promatrao borbu, ponudi Smitu popriličnu sumu novca za psa. Međutim Smit nije htio da proda Bijelog Očnjaka. Najzad ga je prodao. Međutim Bijeli Očnjak nije htio da vuče sanke. Bio je divlji. Najzad, Skot mu dade dobar komad mesa. Bijeli Očnjak halapljivo pojede. Bio je jako gladan. Vidon Skot i Mat odlučiše da krenu u Kaliforniju. Poveli bi i psa-vuka, Bijelog Očnjaka. Iz parobroda se iskrcaše u San Francisku. Bijeli Očnjak se vremenom navikao na novu sredinu. Naučiće on da ne dira kokoši- reče jednom prilikom vlasnik imanja. Bijeli Očnjak je napunio pet godina. U južnoj zemlji je bilo puno hrane i nije trebao da lovi i da se bori. U to vrijeme novine su bile pune vijesti o bijegu jednog osuđenika iz zatvora Sen Kventin. Jednom prilikom upravo Bijeli Očnjak obori tog kriminalca. To bijaše svečan dan. Bijeli Očnjak krenu. Povorka ga je pratila. Gospodar posadi jedno štene pored Bijelog Očnjaka. Psi se onjušiše. Bijeli Očnjak, ne znajući ni sam zašto obliza jezikom njušku tog malog psića. To svi pozdraviše pljeskom. Tu priđe još štenadi te se Bijeli Očnjak obori na zemlju. Svijet je uzvikivao. Bijeli Očnjak pokaza zbunjenost ali se onda opruži na zemlju, isplazi jezik te sa napola sklopljenim očima zadrijema na suncu.

Mjesto radnje:
Aljaska, šuma, Indijanski kamp

Vrijeme radnje:
19. stoljeće

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci, te život Bijelog Očnjaka

Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim
bližnjima a pogotovo svojoj obitelji. Trebamo se suprostaviti svojim lošim porivima te se boriti za dobro sebe ali i drugih.

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijava