Combray, Marcel Proust

Objavio hrast No Comments

DOWNLOAD (verzija uključeno: 2)

Ranch Pia

Skinite lektire.eu na Vaš ANDROID i pregledavajte lektire u offline izdanjua

 

Bilješke o piscu:

Proust, Marcel (Pariz, 10.7.1871. – 18.9.1922.), francuski književnik. Potječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913. objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952.) je objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala djela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tražitelja izgubljenog vremena; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

Proust faustovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinjstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedjeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinjstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih milijuna čitalaca.

Društvo:

Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvjetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najgluplji i najčistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transportirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreće se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normandijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendenciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

Prostor i vrijeme:

U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj. izvan vremena.
Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postojanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

Dinamične slike:

Unutrašnje neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se kao živa bića.

Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osjećajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogućnosti ljubavnih patnji.

Taj odjevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvećuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajna i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “Mladost je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podsjeća na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru”.

Dnevnik čitanja:

7. str. – čita i tone u san

8. str. – sjećanje (asocijacije): stric-kovrče: «Ili bih se, opet, u snu bez napora vratio u neko već davno iščezlo doba svoga nekadašnjeg života; iznova proosjećao neke od svojih djetinjih strahovanja, kao što je ono da će me prastric uhvatiti za kovrče; a toga je straha zapravo nestalo onoga dana – time počinje novo doba u mom životu – kad su mi ih odrezali. Taj sam događaj bio zaboravio u snu, a sjetio sam ga se smjesta, čim bih uspio da se, izmičući rukama strica, probudim; ali prije nego što bih se vratio u svijet snova, glavu bih iz opreza potpuno obložio jastukom.»

9. str. – traži djevojku iz snova: «Moje je tijelo osjećalo svu vlastitu toplinu u njezinu tijelu, pa je željelo da se s njime združi, i ja bih se probudio.» ***** «…sav bih se predao jednom cilju: da je pronađem, kao što čine oni što odlaze na put da vide željeni grad i zamišljaju da je zaista moguće u stvarnosti uživati draži sna.»

10. – 12. str. – zamišlja da je u Combrayu kod djeda, u Tansonvilleu, sjeća se svih soba u kojima je dosad spavao.
12. str. – NAVIKA: «Navika! Moćna je da udešava mnogo što, ali je i vrlo spora; isprva nam ostavlja duh da cijele tjedne pati u provizornim prilikama, no usprkos svemu tome on je sretan kad je već stekne; jer bez navike, samo uz pomoć vlastitih sila, nikad ne bi bio kadar da nam neki stan učini pogodnim za stanovanje.»

13. – 15. str. – opis Combraya

15. str. – opis bakinog ponašanja: «Baka bi trčala po stazama svojim sitnim, zanesenjačkim i isprekidanim korakom, koji su više određivala razna uzbuđenja što ih je u njezinoj duši izazivala opijenost olujom, vjera u moć higijene, glupost moga odgoja i simetričnost vrtova, negoli njoj nepoznata želja da njezinu kao šljivu modru haljinu ne uprljaju blatne mrlje, koje bi je pokrivale do takve visine da je to za njezino sobaricu uvijek bio problem i uzrok očajanja.»

16. str. – bakina osobnost: «Ali, jao, nisam ni slutio da moju baku za njezinih neprestanih šetnja, mnogo više negoli neznatno odstupanje njezina muža od dijete, žaloste i muče brige zbog slabosti moje volje, zbog moga osjetljiva zdravlja, da je zabrinjava moja nesigurna budućnost…»

17. str. – Dok bih se uspinjao na spavanje, tješilo me samo to što će mama, kad već budem u krevetu, doći da me poljubi. No taj je pozdrav trajao tako kratko…» ***** «Zbog toga sam na kraju želio da taj pozdrav, koji sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, pa da se tako produži vrijeme dok mama još nije došla.» ***** «Jer kad bih vidio da sam je razljutio, to bi potpuno uništilo sav onaj mir koji mi je donijela časak prije toga sagnuvši nad moj krevet svoje ljubljeno lice; pružala mi ga je kao hostiju za pričest, iz koje će moje usne crpsti vjeru u njezinu istinsku prisutnost i mogućnost da zaspim. Ali te večeri, kad je mama u mojoj sobi ostajala tako kratko, bile su ipak još pune slasti u usporedbi s onima kad je na večeri bilo gostiju, pa mama zbog toga uopće nije dolazila da mi kaže laku noć.»

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijava