Dubravka, Ivan Gundulić

Objavio hrast No Comments

DOWNLOAD (verzija uključeno: 6)

Ranch Pia

 

Bilješke o piscu:

Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u Dubrovniku. On je najznačajnije pjesničko ime starije hrvatske književnosti. Cijeli svoj život Gundulić je proveo u Dubrovniku živeći mirnim i tihim životom. Gundulić je počeo pisati već u mladosti, a u tridesetoj godini života on je već poznati pjesnik. Rukopisi njegovih ranih ljubavnih pjesama su izgubljeni. Gundulić se proslavio kao i dramski pisac, pišući melodrame (“Dijana”, “Arijana”, “Armida” i “Prozerpina ugrabljena”). U Rimu je, 1621. godine, tiskana prva Gundulićeva knjiga “Pjesni pokorne kralja Davida”, u kojoj se nalazi sedam prepjeva biblijskih psalama. U to vrijeme jača utjecaj Katoličke crkve koja oštro nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja. Godinu dana nakon toga izlazi u Anconi druga Gundulićeva knjiga. Bila je to refleksivno-religiozna poema “Suze sina razmetnoga” komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu.
U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu “Dubravka“. Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888. godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK-u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, “Osman“. Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. “Osman” je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep “Judita”, po uzoru na Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića”. Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638.

 

Dubravka

 

Vrsta djela:

Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulićeva Dubravka, koja se, kako nam kažu arhivski podaci, prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17. stoljeća.

Kratki sadržaj:

Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje po svojim obilježljima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u ovom djelu
počinje u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni Grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprečava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.

Alegorijsko značenje:

Mitološko-pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ina alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika, ili pak neke
smiješne fabule što imaju moralno-etičku funkciju u djelu.

Likovi:

U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalamacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradnost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i nmogi prizori sa satirima i satiricama – Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom – koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, skupocijeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.

Stih i kompozicija:

Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16. st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta
mletačko-starofrancuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.

Socijalni problemi u tadašnjem Dubrovniku, funkcija djela, karakterizacija:

Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom o Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mogu vjenčavati samo međusobno. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu božjim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno-etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se očitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno božjim zakonima.
Prekidajući priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomaćene u Italiji i neobično obljubljene koja je odjekivala zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlast suprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije – a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr – Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi – gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu – po Platonovim vizijama i idejama – vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno – politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se zasniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanra za uobličavanje takvih misli – pastoralnog žanra – bio je idealan, a općeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju “ljubići”. No postupkom alegorizacije mitološko-pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada – države, Dubravka je i svojevrsna utopija – djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogućih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno-etičko i političko znanje.
Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja – Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podijeljen na skazanja – kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta – ona kad se Lero pobuni protiv grdana – uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula – mitska priča iz zlatnog vremena – epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izrazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko – prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:

Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
Pršat su počeli po listju zelenu
Zovući dan bijeli i zoru rumenu.
O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
Žuđena Danice, objavi se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
Sve te oči gledaju i srca tva hlipe
Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

Isto tako u Dubravci se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, mnogo je i prizora, osobito onih sa satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena – monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:

Tko je taj ko sad rijet neće
Cjeć uresa draga i mila
Da ja satir nijesam veće
Neg najljepša do svijeh vila.

Dubje se ovo, ptice i zvjeri
Mom ljepotom snebdivaju,
I gorani i pastijeri
I slijede me i gledaju.

Od kladijeh bistrijeh predam
Cić naprava ke me rese,
Da, ako se gdi ogledam
Ma slika me ne zanese.

Pristavio sam tuđe kose
I opeo u cklo prame
I obuko ruho na me
Ko najljepše vile nose.
Put snježana neka je meni,
Vas se izmazah klakom bijelim,
A da se obraz moj rumeni,
Namazah se murvam zrelim.

Za ucrljenit usne moje
Kriješam sam ih oblijepio,
I haljinom svijetlom što je
Kože u meni sve sam skrio.

Samo branduse i prhala
Niz čelo injem vilam vise,
A uz glavu s čela ozdala
Roščići se moji vise.

Nu pod kose ako mnozi
Lasno roge skriti umiju,
Zašto i ovi moji rozi
Kosami se ne pokriju?

Osim prepletanja svih triju književnih rodova i različitih tonova, od onih komičnih i niskih do uzvišenih i sublimnih, antitetičnost je temeljno načelo strukturiranja pastoralnog svijeta u Dubravci: pastirima i pastiricama suprostavljeni su satiri i satirice, ljepoti je suprostavljena ružnoća, božanskoj pravdi i pravednosti korupcija i pokvareni ljudski običaji. Zlatna stara vremena suprotstavljena su novom vremenu, punome poroka i mana, slobodi Dubrave suprotstavljeno je ropstvo Dalmacije.
Razrješenjem dramskog sukoba, pobjedom božanskih zakona i sretnim vjenčanjem Dubravke i Miljenka svi se sukobi razrješuju, i pastoralu zatvara sretan, harmoničan kraj u kojemu se svi sukobi pomiruju. Slika je izvedena doslijedno u svim slojevima i na svim razinama teksta: Dubravka je tipičan primjer baroknog oblikovanja teksta i estetizacije prikazanog svijeta. Dubravkom je Gundulić proširio konvencije pastoralnog žanra i slici idealnog svijeta pridao karakteristike svoje vizije društveno-političkog i moralno-etičkog ustrojstva Dubrovačke Republike. No za razliku od Držića, koji je svijet pastoralne idile doveo u sokob s realnošću seljačkog svijeta, Gundulićev je pastoralni svijet u svojoj dvostrukosti, u svojoj doslovnosti, s jedne, i alegoričnosti, s druge strane, harmoničan: sukobi su kratkotrajni i brzo prevladavani. Po tome je Dubravka, kao književno djelo, i filozofija morala i idealna vizija društva, a njen tvorac učitelj vrline i društvene pravednosti. Tako je Gundulić u Dubravci počeo razmišljati o velikoj, novoj temi: o onoj temi koja je dominanta tema njegova velikog epa Osmana – počeo je razmišljati o čovjeku i povijesti, o smislu ljudske egzistencije u povijesnom svijetu.

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijavi se