Kako je Potjeh tražio istinu, Ivana Brlić Mažuranić

Objavio hrast No Comments

DOWNLOAD (verzija uključeno: 3)

Ranch Pia

Skinite lektire.eu na Vaš ANDROID i pregledavajte lektire u offline izdanjua

 

Bilješke o piscu:

Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu, gdje je i živjela do svoje šeste godine. Poslije toga živi u Zagrebu i pohađa privatnu školu, posvećujući osobitu brigu izučavanju jezika, te je u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije je još naučila njemački, ruski i engleski jezik. Objavila je sljedeća djela: “Valjani i nezadovoljni”, “Škola i praznici”, “Slike”, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, “Priče iz davnine“, “Knjiga omladini”, i još neka poučna djela. “Priče iz davnine” doživjele su niz izdanja u zemlji i prevedene su na desetak europskih jezika: engleski, švedski, češki, danski, ruski, slovački, njemački, francuski, talijanski i ukrajinski. Neki strani književnici povezivali su “Priče iz davnine” s narodnim pričama, ali poznato je da se radi o originalnom djelu koje sa narodnim pričama povezuju samo likovi i mjesta iz hrvatske mitologije. Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. 09. 1938. godine

 

Kako je Potjeh tražio istinu

 

Vrsta djela:  Bajka u prozi

Mjesto radnje: Šuma, krčevina

Vrijeme radnje: Vrlo davno doba

Tema: Potjehovo traženje istine

Ideja: Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum

Kratki sadržaj:

Starac Vjest živio je sa svoja tri unuka na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori. Jednog proljetnog jutra poslao ih je u šumu da vide što je s pčelama. U šumi je bilo još mračno i hladno od zime pa su pozvali Svarožića da im donese svjetlost. Svarožić im je pokazao svijet i rekao im da ostanu uz djeda i pomažu mu dok ne umre. Kad su se vratili kući, zaboravili su što im je Svarožić rekao i tada je Bjesomar, koji je mrzio Vjesta jer ga je gušio dim njegove svete vatre (simbol poštenja), poslao svoje male bjesove da obmanu unuke i tako uništi starca. I Marun i Ljutiša su podlegnuli riječima malih bjesova, ali Potjeh je ostao pri istini i pošao ju je tražiti. Njegov bjes ga je pokušavao obmanuti cijelu godinu, ali Potjeh je ostao pošten kao i prije dok su njegova braća postajala sve tvrđeg srca. Tako su zamalo ubila vlastitog djeda, a uto je Potjeh poginuo kad je saznao istinu i da se ogriješio o djeda kojeg nije smio napustiti, poginuo i njegov bjes je počeo cičati i vrištati od žalosti. Tako su bjesovi braće iskočili iz njihovih torbi i oni su potrčali i spasili djeda… Zatim su sva trojica pošla do Svarožićevih dvora pred kojima je Potjeh sjedio i plakao jer nije mogao ući i djed je umro za njega i proveo ga kroz vrata… Bjesomar je od ljutnje odrezao rogove svoj trojici bjesova, ali njegova sramota i neuspjeh su ostali.

Likovi:

  • starac Vjest
  • njegovi unuci: Marun, Ljutiša, Potjeh
  • Svarožić
  • Bjesomar
  • Potjehov bjes

Analiza likova:
Vjest:

Mudar i pošten starac, spreman na oprost i žrtvu za dobro.

«Vjest bijaše mudar starac…»
«Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne…»

Marun:
Slabog karaktera, povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, od zaslijepljenosti bogatstvom mu srce potpuno otvrdne.

«Marun i ne promisli, je li istina, što mu bjes govori nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bjes šaptaše.»

Ljutiša:
Također slabog karaktera i povodljiv, lakovjeran i nepromišljen, ali mu srce od borbi nije toliko otvrdnulo.

«Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli…»

Potjeh:
Iskren, prezire laži i prijetvorbe, jedini nije poslušao bjes, greška mu je u tome što nije slušao svoje srce, poginuo je za istinu.

«Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bjesa, niti da laže djedu, nego otepe bjesa nogom i reče djedu: »Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.»

Svarožić:

Simbol Sunca, Boga; «zlatno momče», mudar i pun dobrih savjeta za život.

Bjesomar:

Zao, mrzi Vjesta zbog vatre i dima koji ga je gušio, želi ovladati Potjehom i braćom kako ni se riješio starca, za neuspjeh krivi druge, sklon ljutnji.

Potjehov bjes:

Malen i crn, izuzetno vragolast i uporan iako tu upornost pokreće strah od Bjesomara, no u njemu se skrivaju i pozitivne strane koje se pokažu u njegovom žaljenju za poginulim Potjehom, priviknuo se na Potjeha i njegove pozitivne osobine

«Naučio se bjes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bjesnih prica, kao što i on sam bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo – pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.»

Citati:

Protrne od radosti Potjeh i reče: »Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana – i nikako da se dosjetim istini!«

Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. »Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, – reče Svarožić.

A onda još reče: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!«

Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.

U ovom odlomku se nalazi i poruka za čitatelja koja kaže da treba slušati svoje srce jer se svi odgovori nalaze u njemu. Razum često griješi, a da mi tog nismo ni svjesni, no srce uvijek govori pravo. Također, odlomak govori da se ne isplati uvijek žrtvovati kako bi se nešto otkrilo. Zapravo, ove rečenice nas navode na detaljnije razmišljanje o nama i našim postupcima…

Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo.«

Ovaj citat pokazuje kolika je Potjehova ustrajnost u traženju istine i otkriva snagu njegova karaktera. Bilo bi lijepo kad bi svi ostajali toliko ustrajni u svom naumu iako bez nekog pokretača iz pozadine (kao Potjehov bjes koji je bio motiviran strahom). Ali, tu se očituje i dvojba koja se svakodnevno javlja i u našim životima, samo što ovdje privlačnost zabave ne ostavlja utjecaj, a Potjeh joj odolijeva.

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijava