Povratak Filipa Latinovicza, Miroslav Krleža

Objavio hrast No Comments

DOWNLOAD (verzija uključeno: 2)

Ranch Pia

Skinite lektire.eu na Vaš ANDROID i pregledavajte lektire u offline izdanjua

 

Bilješke o piscu:

Miroslav Krleža rodio se 1893. godine u Zagrebu, gdje je završio pučku školu i nižu gimnaziju. Polazio je kadetsku školu u Pečuhu, a zatim poznatu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju je bijegom napustio. Između prvog i drugog svjetskog rata pokretao je i uređivao razne časopise (“Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža je kao novelist bio vezan za prvi svjetski rat i malograđanski rat. Zbirka pripovijedaka Hrvatski bog mars snažna je slika ratnog bezumlja i tragičnih sudbina ljudi. Osim ratne novelistike značajan je i ciklus Krležinih drama s ratnom tematikom Vučjak, U logoru. Umro je krajem 1981. godine. Ostala najveća djela su mu Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih godina itd.

 

Povratak Filipa Latinovicza

 

Bilješke o djelu:

Naslov romana i prvih nekoliko rečenica upućuje nas na osnovni problem ovog romana:

“Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako se dolazi.”

Filip, predstavnik modernog beskućništva i odisejskog lutalice, se nakon dvadeset i tri godine vraća u prostore svoga djetinstva i rane mladosti, u svoj blatni panonski zakutak, da u potrazi za izgubljenim djetinstvom pokuša naći “pozitivnu podlogu”, neko čvrsto uporište na temelju koji ga će učvrstiti svoju ljudsku i umjetničku egzistenciju. Krleža prustovski ispovijeda Filipovu prošlost i tako od te retrospekcije nastaje ovo Krležino remek-djelo.

“A sve je počelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noći s engleskim kojima. Drama jedne provincionalne trafikantkinje! Gavran koji govori francuski! Bankonote na stolnjaku i ona antipatična stara baba s crnom perikom! Kakva je ono bila drama? Kakav je ono bio tajanstveni osjet u onoj mračnoj palači? Gdje je ono sve danas i kamo se ono sve rasplinulo kao magla? Stojeći uz taj prljavi prozor…”

Senzibilnost Filipova prvenstveno je izražena likovno jer je ovdje je riječ o neoimpresionističkom slikaru, pa je njegova doživljajnost određena karakterom njegovog vidnog kuta.

Pisac često razbija kronološki tok događaja koji je i ovako već subjektivan, čime on pridobiva na dinamičnosti teksta što zahtijeva i pažljivije čitanje. Kod Filipa se zapravo radi o “paklenom simultanizmu” događaja, odnosno nastojanju da se obuhvati prostorna i vremenska istovremenost događaja. Upravo je taj simultanitet temeljna slikareva opsesija. Slika se stvara i predstavlja odjednom, a ne postupno. Sve te Filipove opsesije – unutarnji nemiri dostižu kulminaciju u trenutku kad on posumnja u svoje umjetničke vrednote. Sve se u njemu raspada na “sastavne dijelove”, on se počinje gubiti u mutnim slikama svoje ličnosti.

“Život se počeo u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemo je neprekidno rastvorno, analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo na svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pred njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije.”

“Razmišljajući o sebi i o svome trajanju, o svojim počecima i međama svoje ličnosti, Filip se gubio u mutnim slikama te nikako nije mogao da se snađe. Doista, izgledalo je tako kao da kroz naše ruke kulja tuđi život u toplim opipima, a sve te plohe starih igračaka, svi ti dršci napuklog porculana, te pukotine pod jezikom na rubovima starih čaša, i pisama, i klečanja, i trzaji, sve će to biti ništa drugo nego odgovaranje na stara i davno pročitana pisma, sjećanje na stare krivnje i mučenje nad tuđim bezizlaznostima.”

“Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti “sebe” s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom da on to doista mjeri “sebe”? Po licu? Pa to se lice potpuno izmjenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas to su kretnje sasvim drugog čovjeka!

/…/

A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla, gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosijed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijan, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svog “vlastitog ja”. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije.

/…/

Čudno! Sjedi takav jedan neodređeni “netko” u jednom ogledalu, naziva samoga sebe “sobom”, nosi to svoje mutno i sasvim nejasno “ja” u sebi godinama, puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, /…/ i sve je tako pogodbeno, tako neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svoga subjekta!”

”Vi, profesorice Benjak, tvrdite u vašoj diplomskoj radnji na stranici 7. da Filipove sumnje i zanose, pa čak i osvjedočenja da je slikati potrebno i moguće, naprosto “isjeckao” Grk Kyriales sa čime sa ja i slažem. No ne slažem se sa Vašom tvrdnjom da je on “Dijabolički lik” jer on u toj kostanjevačkoj drami po sve slabiće i zbunjene dekadente odigrao presudnu ulogu i kako Vi kažete “uzmorao je da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istine i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage atomizira u prašinu i potpuno bezvrijedan pepeo.”

Kyriales nije “diabolički lik” kako ga Vi nazivate, već je on svojim objektivizmom, racionalizmom i čvrstom logikom sudova atomizirao i pretvorio u bezvrijedan pepeo Filipov idealizam i subjektivizam. Istina je da Kyriales ponekad govori demonski, divlje, ali se njega zato ne smije smatrati demonskom ličnošću, pa prije svega on je obrazovana osoba, on je dermatolog i oringolog, odnosno liječnik, a za liječnika se znade da treba biti objektivan, razuman i racionalan. Kyriales ipak ponekad pretjeruje u svojim zaključcima i poredbama što mu možda i daje negativne atribute, ali u svim tim njegovim tvrdnjama postoji pomalo karikirana istina:

“Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna, majmunska zvijer! Najsmiješnjija među životinjskim vrstama, sigurno je majmunska vrsta, a koliko je majmun bliži posrednom i logičnom životu čovjeka?

/…/

Ta zvijer je proždrljivija od hijene jer hijena prežderana strvinom pokraj smrdljivog mesa može da zaspi, dok čovjek koji se prežderao da mu se od sitosti diže utroba – još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.”

Pojavom Kyrialesa roman postaje i filozofski jer grk spominje filozofe poput Kanta i Platona te objašnjava njihova učenja. Dalje Kyriales objašnjava aperioritete, posterioritete, on priča o oblicima spoznaje. Objašnjava Kantove kategorije vremena i prostora te se na kraju bavi i logikom, točnije logikom sudova.

Tko je Filip Latinovicz? – pitanje je koje se nameće već prilikom čitanja prvih stranica romana, a na kraju ove povijesti jednog slikara, ugledamo njega koji je krvav, razderan, blatan, mokar kao utopljenik utrčao u Bobočkinu sobu gdje je sve bilo krvavo: i posteljina, i jastuci, i njena svilena bluza. “Oči su joj bile otvorene, te činilo se kao da gleda”.

Pri samom određivanju Filipa, odnosno pri dogovaranju na prethodno postavljeno pitanje potrebno je naznačiti odrednice Filipova stanja – neriješeno pitanje tko mu je otac:

“Evo, ja sam navršio četrdesetu godinu, a još ni dan današnji ne znam, tko mi je zapravo otac! Čitavog sam se svog djetinstva grizao nad tim pitanjem, moja mladost ostala je razorena zbog te tajne.

/…/

Na, gledajte te svoje slike, ozvolite pogledajte te svoje divne slike, i onda moralizirajte! Tko su ta lica, odakle su došla ta lica?

/…/

Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac ?”

“Sve sami detalji oko njega: razmočena kifla, cvrkut vrabaca, stara vještica što diže prašinu, rano jutro i umor u člancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Svi samo detalji i neki neizrecivo težak, neshvatljiv umor.”

“Čitavo njegovo djetinstvo, i ne samo djetinstvo, nego i on sam, njegov karakter, sve što je bilo važno u njemu i u njegovom životu, sve je ostalo ozlijeđeno od prvih gnjiloća u kojima je nestajao.”

“Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!”

“Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?

/…/

On prisluškuje razgovorima uličnim već godinama i još nijednom ni jednog prolaznika nije čuo gdje bi govorio o slikarstvu.”

“Povratak Filipa Latinovicza” predstavlja uski nastavak, produblje je glembajevsko-klanfarovskog života. Realnost hrvatske provincije, njeno jadno stanje, bezlično trajanje, ništavilo, propadanje u blatu, osnovni je problem ovog romana. U toj panpskoj baruštini postoje dva istantna svijeta, tragični svaki na svoj način. Zdrava, seljačka narodna masa, sa kerempuhovskim mentalitetom, gažena i pljačkana “po svetom zakonu dragog Boga”, od njihove gospode doktora, a gospoda u svojim trulim kurjama, kronično bolesna, degenerirana, jedva gmižu, spremna da izdahnu. Zaostalost, jednolikost života, propadanje jedne epohe, jednog doba na zalasku, moto je romana. Glembajevsku klanfarovsku sredinu upoznajemo preko neoimpresionističkog slikara Filipa Latinovicza.

Krleža kao da nije bio zadovoljan onim što je rekao Leonom Glembajem. Želio ga je produbiti, prikazati sve njegove momente postojanja. Leone je prikazan u zadnjem stadiju, u trenutku njegovog kobnog akta, kada progovara njegova otrovana krv, u kulminaciji užasa. Filip je još tragičniji lik. Pisac kao da muči svog junaka, postepeno, sve teže, ne dopušta mu da učini svoj fatalni potez, kao spas. Ono što je Leone doživio u rasponu jedne noći Filip doživljava korak po korak, u sve snažnijem rastu. U gradaciji, od tihog monologa, snažne orkes tracije uspomena, do krvavog završetka.

Žena u romanu zauzima posebno mjesto. Način na koji joj Krleža prilazi veoma je rijedak i izuzetan. U literaturi žene ili majke predstavljaju svetinje. Pisac kao da ruši njihov mit. Čudno je zašto on slika toliko pokvarenih žena, karaktera. U njihovoj obradi postoje razlike u stupnju pokvarenosti. To su lažne dame, sa sumnjivom prošlošću, a ispod maske se krije pokvarenost i grabežljivost. Jedino tijelo i tjelesno čini ih ženama. Ovim “damama” pisac prilazi s najviše mržnje, s najviše gađenja.

Drugi tip žene predstavljaju nesretne, prevarene djevojke, koje su mogle i postati nešto, ali su ih ljudi izigrali, odbacili, i one sada životare na ulici, u bijednoj krčmi prodajući svoja tijela. Postoji u njima nešto osjećajno, ali ih je život izopačio i kao takve propadaju.

Svaki karakter predstavlja temu za sebe, pa i one iz salonskog života mogle bi biti lik za novi roman. Filip se kretao u moralno pokvarenom društvu, slušao je prazne salonske razgovore.

Leave a Reply

Icons by N.Design. Designed By Ben Swift. Powered by WordPress, and Free WordPress Themes
Entries RSS Comments RSS Prijava