DOWNLOAD (verzija uključeno: 2)
Bilješke o piscu:
Ivan Gundulić rođen je 1589. godine u Dubrovniku. On je najznačajnije pjesničko ime starije hrvatske književnosti. Cijeli svoj život Gundulić je proveo u Dubrovniku živeći mirnim i tihim životom. Gundulić je počeo pisati već u mladosti, a u 
tridesetoj godini života on je već poznati pjesnik. Rukopisi njegovih ranih ljubavnih pjesama su izgubljeni. Gundulić se proslavio kao i dramski pisac, pišući melodrame (“Dijana”, “Arijana”, “Armida” i “Prozerpina ugrabljena”). U Rimu je, 1621. godine, tiskana prva Gundulićeva knjiga “Pjesni pokorne kralja Davida”, u kojoj se nalazi sedam prepjeva biblijskih psalama. U to vrijeme jača utjecaj Katoličke crkve koja oštro nastupa protiv probuđenoga renesansnog čovjeka ističući potrebu preziranja svega zemaljskog i naglašavajući važnost molitve i trpljenja. Godinu dana nakon toga izlazi u Anconi druga Gundulićeva knjiga. Bila je to refleksivno-religiozna poema “Suze sina razmetnoga” komponirana u tri pjevanja predstavlja obradu biblijske priče o razbludnom sinu koji se, napustivši očev dom, odaje grešnom životu.
U zrelim godinama Gundulić se opet vraća dramskom stvaralaštvu i 1628. objavljuje pastoralu “Dubravka“. Djelo je tiskano tek 1837. godine, a od 1888. godine neko se vrijeme redovito prikazivala u HNK-u kao svečana predstava prilikom narodnih praznika. Najsloženije Gundulićevo djelo i vrhunac njegova stvaranja je ep u dvadeset pjevanja, “Osman“. Tema Osmana je pobjeda Poljaka u borbi protiv Turaka kod Hoćima 1621. godine, kao i pobuna janjičara protiv mladog sultana Osmana 1622. “Osman” je najbolji hrvatski barokni ep, koji se tematski nastavlja na Marolićev ep “Judita”, po uzoru na Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića”. Ep je stvaran od 1621. pa sve do Gundulićeve smrti 1638.
Suze sina razmetnoga
Suze sina razmetnog (1622.) – religiozna poema u tri “plača” što obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno – otac ga je opet primio na 
svoja njedra. Priča o mladićevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajući se grijehu. No grijeh dovodi čovjeka u bijedu i nesreću, pa se čovjek, shvaćajući razliku između Boga i svijeta, između dobrote i svijeta ponovo vraća Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.
Gundulić u osmeračkim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki čovjeka, nasljedujući poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi građena tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prvih četiriju stihova, zatvarajući sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.
Naslov djela je metaforičan: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja čovijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri plača, nije samo formalne naravi;
tročlana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomoću boženskog milosrđa osnovne su teološke misli ne samo Gundulićevih Suza nego i kršćanske vjere.
Idejna je nakana poeme čitaocu kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o svakom čovjeku, o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima svakog pojedinca. Međutim, ta religiozna, kršćanska, moralno-didaktička poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani način, te je ne samo vrhunac baroknog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljeću nego remek-djelo umjetnosti riječi, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopće.
Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući priču o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i čišćenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujući više stanja subjekta i refleksije o moralno-teološkim pitanjima nego vanjske događaje, poema nosi izrazite crte lirskog.
Inspirirana teološkom mišlju o veličini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti čitaocu kao nada i mogućnost spasa.
Pričajući svoju priču i razmišljajući o grijehu i Božjem milosrđu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajući npr. o ljubavi Gundulićev razmetni sin izriče ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:
Ah, prem ziđe na prižini
I vrh morske trči pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stjene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni,Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoći,
Kami i cvitju, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noći,
Vjeru u ljubavi tko god cijeni
U nekrepkoj naći ženi.
Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:
Eto život moj svjedoči
Kakav svit je i što daje:
Kad se smije plač uzroči,
A kad plazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Zadrži nalip i smrt hudu.Celovom te slaciijem truje,
Grleć te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A u krepčinah svijeh privija;
Razlik obraz stavlja na se
Kao zvijer ka se vjetrom pase.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni,
I unjeguje sprva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Paka silnik pleše i meće
Tko se uzda u nj najveće.Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove,
A kad ga ima na pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potoopu ki na nj ori
Prije smrti grob mu otvori.Ah, sad imam pamet hitru:
Sve je što svijet gleda i dvori
Na ognju vosku, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenutje oka, strila iz luka
Kijem potegne snažna ruka.Ah, nije život ljudski drugo
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna ku udugo
Biju vali kako gore;
I sred ovijeh netom tmina
čovjek se rodi, mrijet počina.
Najveći broj stihova u poemi posvećen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizičke, smrti tjela:
Bježi kud znaš, što hoć čini,
Zapad i istok vas ophodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi,
Krij se u jame gorskijeh hridi, –
Smrt svuda te slidom slidi.I nije stvari koja može
Ubjegnuti togaj suda;
U pokoju sted raskoše
Stroj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati, –
Naćaš joj se odrvati!Smrt ne gleda ničije lice:
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske tej polaće;
Ona upored mećše i valja
Stara i mlada, roba i kralja.Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Ljepos, blago, snaga i hvala –
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi, sve satira.
Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulićev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujući taj motiv s motivom usudne čovjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:
Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara
Od bremena su uzorana;
Jes tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!Miru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A er je umrl život ovi,
Čovjek u srcu miran nije,
A svaki dan vidi očito
Da nije ništor vjekovito.Brijeme hara stanac kami
I žestoko gvozdje izjeda,
A hoćemo mi da nami
Ki smo od zemlje svrhe ne da?
A ako naš je zgledan,
Vas nije drugo neg hip jedan.Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada, za čas neće
Od prošastja ostat svoga:
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.
Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vječnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vječnost, vječni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano čovjeku, mogu spasiti čovjeka od njegove tragične vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktičnog života. Gundulićevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vječnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.
Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gundulićeva poema izraz duha seičenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizajem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i komčetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasično djelo baroknog stila.
U Suzama sina razmetnoga na najsretniji način spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrđe. A izražene su te misli
karakterističnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujućeg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podređeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvođenju začudnosti, izazivaju
zadivljenost, a istodobno navode čovjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.
Invokacija:
To što Gundulić koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antički pisci.
Ti s nebesa pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga osa ishodi
I od tebe, Sina Boga,
Da on objavi s mog glasa
Za maš nauk što ti kaza!
Kompozicija djela:
Djelo je napisano u simetričnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeća, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulićevim suzama i u Dervišu S. Đurđevića.
Otada je karakterističan oblik hrvatske duže pjesme, kraćeg spjeva, poeme, a osim u osmeračkom, pojavljuje se i u jedanesteračkom ili pak dvanaesteračkom obliku.
Loading ...